“LIVING HISTORY PROJECT” AVDO MUFTIĆ INTERVJU

“LIVING HISTORY PROJECT” – AVDO MUFTIĆ INTERVJU

Želim da Vam se zahvalim na Vašem izdvojenom vremenu i tome što ćete govoriti za naš Eastern Mining bilten o svom iskustvu i zaposlenju, a koji je u sklopu projekta “Living history project”. Za početak recite nam nešto više o sebi?

Ja sam Avdo Muftić, penzioner. Nekada svestrani aktivista, a danas više vremena provodim kući. Bavim se filatelijom i numizmatikom i tom hobiju posvećujem većinu svog slobodnog vremena.

Šta je bio Vaš prvi posao?

Ja sam upisao zanat 60-ih godina, ali nisam ga završio, nego sam kao omladinac počeo raditi u građevinskoj firmi “Bobovac” Vareš. Tu sam radio do odlaska u vojsku, a po povratku iz iste počeo sam raditi u tadašnjoj miliciji. U tom periodu sam završio srednju školu za unutrašnje poslove i radio sam kao milicioner do penzije.  

Šta Vam se najviše sviđalo u Vašem poslu zbog čega ste voljeli da radite?

Posao milicionera je i lijep i težak posao. Lijep, jer glavni cilj tog posla je pomaganje ljudima, a težak jer se u poslu susrećemo i sa kategorijom ljudi koja ne prihvata društvene norme. Tako da, koliko je teško toliko je i lijepo i obrnuto.

Da li ste upoznati sa radom Rudnika olova, cinka i barita na području općine Vareš?

Da,  naravno. Sa otvaranjem tog Rudnika svi smo se nadali velikom properitetu, međutim to nije bilo onako kako se očekivalo i svi znamo šta se na kraju i desilo.

Da li je neko od članova Vaše porodice ili rodbine radio u rudniku?

Od članova moje porodice i rodbine nije niko radio u Energoinvestu, ali sestra moje supruge i njeni rođaci sa Pržića su radili tu.

Kada pogledate na život nekad i sad, na području općine Vareš, možete li napraviti poređenje?

Teško je napraviti poređenje na život nekad i sad. Prvenstveno i zbog različitih perioda, kao na primjer period austro-ugarske vladavine kada se u Varešu desilo čudo – od male kasabe napravljen je grad koji je imao struju, otvarane su škole, domovi zdravlja, kina, pruge i slično. Tada je Vareš doživio procvat, kao i u periodu rada Rudnika željezne rude i Željezare 80-ih godina kada je Vareš imao 23.000 stanovnika sa 8.000 zaposlenih. Mnogo je pozitivnih podataka iz tog doba i iz tog Vareša koji se ne mogu uporediti sa sadašnjim životom u Varešu. 

Kako je Vareš izgledao na vrhuncu svoje moći u doba kada je radio Rudnik olova, cinka i barita?

Život je bio mnogo ljepši tada i vjerujem da je većina stanovništva koja se sjeća tog perioda nostalgična. Svaka oblast života je bila uređena, od zdravstva do obrazovanja. Kada bi se ponovila ona ljepota u ovom dobu, tada bih mogao reći da je i danas lijepo kao što je nekad bilo. 

Kada su Rudnik i Željezara radili, je li se polagalo dovoljno računa o zaštiti okoliša i poštivanju tadašnjih zakona te oblasti?

Ne, nije. Stanovništvo Pržića je imalo velikih problema sa proizvodnjom tadašnjeg rudnika jer je sve bilo uništeno i zagađeno. Po zakonu se trebalo voditi računa o zaštiti životne sredine i zdravlja ljudi, ali nikad nije.

Imate li neku poruku za mlade ljude koji tek počinju graditi svoje karijere?

Mladim ljudima bih poručio da prihvate knjigu kao svog najboljeg prijatelja i da sa njom grade svoju bolju budućnost. Da ne dozvole sebi da ostare, a da se pokaju što nisu bili vrijedni i motivisani za promjenu na bolje. Doći se bolji dani siguran sam jer neće Bosna uvijek biti ovakva kakva je, niti će Vareš uvijek biti ovakav. Treba da ostanu, čuvaju svoje domove i svoju domovinu.

Hvala Vam na Vašem izdvojenom vremenu uz nadu da će se ova saradnja i dalje nastaviti i unaprijeđivati!

Hvala i Vama što ste mene izabrali za intervju. I dodao bih da se nadam i očekujem da će Vaša kompanija biti glavni točak koji će pokrenuti napredak našeg Vareša i da će biti nosilac svih pozitivnih promjena u budućnosti jer kada se glavni točak pokrene i ostali će sigurno.