INTERVJU SA GORDANOM LUKIĆ

Razgovarali smo sa Gordanom Lukić, rođenom u Donjoj Borovici koja je većinu svog života živjela i radila u Varešu.

Želim da Vam se zahvalim na Vašem izdvojenom vremenu i tome što ćete govoriti za naš Eastern Mining bilten o svom iskustvu i zaposlenju, a koji je u sklopu projekta “Living history project”. Za početak recite nam nešto više o sebi?

Ja sam Gordana Lukić, rođena sam 20.9.1961. godine u Donjoj Borovici, u najljepšem mjestu na svijetu. Tu sam živjela do 1987. godine kada sam se udala i preselila u Vareš. Završila sam osnovnu školu i nakon toga Kurs šivanja i krojenja.  

Šta je bio Vaš prvi posao?

Moje prvo radno iskustvo je bilo na moru, u Srebrenom, Hrvatska, gdje sam radila kao spremačica i servirka. A moj prvi stalni posao je bio u Energoinvestu. Tu sam radila kuharica, a poslije sam radila na posluživanju u šanku u tadašnjem restoranu.

Koliko je ljudi bilo zaposleno u sektoru u kojem ste Vi bili zaposleni?

U Energoinvestu je radilo oko 500 ljudi, a u našem sektoru kuhinje i restorana bilo nas je dvanaest. Radila sam u dvije smjene, ali sam radila i skraćeno u drugoj smjeni npr. navečer sam radila do 21:00 sat i imala sam obezbjeđen prevoz.

Već ste spomenuli da je u Rudniku tada radilo oko 500 osoba, da li je neko od članova Vaše porodice ili rodbine radio u rudniku?

Moj tata je bio rudar, u rudniku je zaradio i penziju, ali on je radio na Smreci i na Rupicama u Borovici. Sjećam se da sam kao djevojčica nosila tati ručak na rudnik na Rupice.

U vremenu kada ste Vi radili u Rudniku olova, cinka i barita da li je bilo zaposlenih žena?

Da, bilo je mnogo zaposlenih žena u rudniku, na flotaciji, u laboratoriji i sl.  I sve su to tada bili mladi ljudi, kao i vaša firma sada – podsjećate me na taj period.

Šta Vam se najviše sviđalo u Vašem poslu zbog čega ste voljeli da radite?

Voljela sam svoj posao jer sam bila u komunikaciji sa ljudima, svi su dolazili u bar vrlo često. Bilo je jako zabavno i interesantno za mene. Bila sam sretna, mlada, plaće su bile solidne i stvarno nam je bilo prelijepo.

Kada pogledate na život nekad i sad, na području općine Vareš, možete li napraviti poređenje?

Mogu, zbog toga  što je meni žao sadašnjih generacija mladih ljudi, što nemaju posao, pogotovo mi je žao osoba koje su obrazovane. Prije se jedva čekalo da se završi zanat i da se zaposli jer su nas poslovi čekali. Zato bih voljela da ovaj rudnik zaživi.

Kako je Vareš izgledao na vrhuncu svoje moći u doba kada je radio rudnik olova, cinka i barita?

Život je u Varešu tada bio prelijep. Barem meni. Bilo nam je sve redovno, imali smo zdravstvo kako treba, što je najbitinije.

Vi ste dugo bili i predsjednica Udruge „Majka Terezija“ – možete li nam reći nešto više o tome?

Udruga „Majka Terezija“ je osnovana 1998. godine. Ja sam 22 godine bila predsjednica da bi ove godine Udruga prestala radom. Naš cilj je bila pomoć starim, bolesnim i svim osobama loše materijalne situacije. Djelovali smo na području cijele općine Vareš i sarađivali sam mnogim nevladnim organzacijama kako iz BiH, tako i iz susjednih zemalja. To je bilo za mene prelijepo iskustvo jer je humanitarni rad moja ljubav. Evo i nakon gašenja Udruge, ja i dalje obilazim i pomažem kome je potrebno.

Kada su rudnik i željezara radili, je li se polagalo dovoljno računa o zaštiti okoliša i poštivanju tadašnjih zakona te oblasti?

Mislim da to tada nije bio ni prioritet. Vareš ipak nije bio toliko zagađen koliko je bila Zenica. Vareš je uvijek bio čist grad.

Imate li neku poruku za mlade ljude koji tek počinju graditi svoje karijere?

Neka sve iskuse dok su mladi, ja da sam mlada ja bih uvijek tražila u svom gradu posao i ne bih otišla.

Hvala Vam na Vašem izdvojenom vremenu uz nadu da će se ova saradnja i dalje nastaviti i unaprijeđivati?

Hvala i Vama što ste mene izabrali. Moja je životna želja je da ovaj rudnik bude uspješan, da  mladi ljudi imaju posao i da ostanu tu. Oni su budućnost.