Intervju sa Igorom Hingerom

Prije svega želim da Vam se zahvalim što ste pristali da govorite za naš bilten u sklopu projekta „Living History Project“. Recite nam nešto više o sebi.

Hvala Vama što ste me pozvali na intervju. Ja sam Igor Hinger, profesor njemačkog jezika i književnosti. Zaposlen sam u sve tri vareške škole, dvije osnovne i jednoj srednjoj. Živim u selu Osoje, oženjen, otac dvoje djece (sin Benjamin i kćerka Ema). Godine 1997. sam se vratio u Vareš nakon ratnih dešavanja.

Gdje ste bili za vrijeme ratnih dešavanja?

Do 1994. godine na Daštansku, a onda dvije godine u Njemačkoj i jednu godinu u Austriji. 

Šta je bio Vaš prvi posao?

Obzirom da se nakon završetka srednje škole zaratilo, „pokupili“ su nas u vojske, na razne obuke. Tek kad sam se vratio iz inostranstva, upisao sam fakultet. Studirao i paralelno radi u jednoj trgovačkoj firmi.

Kad pogledate na život nekad i sad na području općine Vareš, možete li napraviti poređenje?

Ja sam nekako taman do rata bio u nekim najljepšim godinama, tinejdžerskim, 19 godina mi je bilo kad se zaratilo. Tokom tog perioda bilo je jako puno organizacija koje su radile sa mladima, sportskih klubova, bogat društveni i kulturni život ukratko. Kad to poredim sa sada, naravno, prva razlika je što je daleko manje naroda sada nego što je to bilo prije, sada je većinski stara populacija, jer mladi nakon završetka srednje škole ili fakulteta uglavnom odlaze za poslom. To je neka prva razlika, a ostalo - ja često putujem i po BiH, posebno po manjim sredinama, što ste tiče tog nekog društvenog, kulturnog i sportskog života, Vareš je na jako zavdinom nivou u odnosu na susjedne općine. Nedostatak mladih ljudi je najveći problem u Varešu. Ja pratim i kroz školu, mi smo 1991. godine u osnovnoj školi u Varešu brojali 1200 i nešto učenika, a sada je to brojka od 250 učenika. U prvi razred je na nivou cijelog grada upisano 28 učenika.

Možete li napraviti poređenje života nekad, za vrijeme rada Rudnika, i sad na području općine Vareš?

Ja sam tada bio mlađi, ali se sjećam onih kolona u 3 sata kada se završi radni dan. Tada se radilo po četverobrigadnom sistemu, u tri smjene, međutim većina je radila tu prvu smjenu, pa kad se u tri sata završi posao, to su bile kolone ljudi i vozila. Ja sam i tada radio u jednoj trgovačkoj radnji, pa je nekkao najviše posla bilo u tome periodu od 3 do 4 sata. Ne samo u prodavnicama, nego i u kafićima. Autobusa je bilo oko 20 koji su vozili na sva sela, pa čak i po dva autobusa za jedno selo. To je bio jedan nezamjeniv i neopisiv osjećaj.

Kad su Rudnik i Željezara radili, koliko se vodilo računa o zaštiti okoliša?

Ne mogu sad tačno o tome govoriti, jer ne znam ni kakvi su tadašnji zakoni iz te oblasti bili, ali ono što se moglo vidjeti, i svi smo imali običaj reći: bistar si, k'o stavnja ispod željezare - ona je tokom cijele godine bila mutna, čak se i onaj pijesak, šljunak vadio iz rijeke za maltanje u Pajtovu. Što se tiče toga, znači sigurno se nije vodilo toliko računa o ekologiji jer samo taj pokazatelj boje Stavnje je dovoljno govorio. Što ste tiče ostalih stvari, recimo, gradska čistoća je bila puno bolja, imali smo ljude koji su održavali higijenu parkova i svega ostalog, kontejneri nisu bili ovako zapušteni i zaprljani. Znači, tu se pridavalo više pažnje i bilo je redovnije čišćenje grada, ulica, vatrogasci, komunalci ko je već to radio, to je bilo redovno i bili su redovno ljudi na održavanju parkova i ulica, što sada nije slučaj.

Možete li nam reći nešto više o svom angažmanu u Odredu izviđača „Zvijezda“ Vareš i aktivnostima koje provodite?

Ja sam u Izviđačima od neke 1981./1982. godine, uz ratni prekid. Ja kao dijete sam prošao te mnoge organizacije koje rade s mladima i sportske klubove, od mladih vatrogasaca, ferijalnog saveza, ali Izviđači su mi bili uvijek na prvom mjestu i jednostavno to je ostala ljubav do dan danas. Jako smo aktivni. Odred je nešto što djecu i mlade uči životu: organizaciji samog sebe, organizaciji onih s kim sarađuješ, jendostavno te uči odgovornosti, planiranju. Djeluje na više frontova, od ekoloških do neformalnih učenja o orijentaciji u prirodi, topografija, festivala muzičkih, pjevanja, druženja, zimovanja, logorovanja, raznih takmičenja, znači organizacija gdje faktički se radi sve ono što formira mladu osobu u potpunosti, sve stvari koje treba da prođe jedna mlada osoba.

Vi ste upoznati sa Projektom kompanije Eastern Mining, kakva su Vaša očekivanja, imate li nekih zabrinutosti?

Pa ja bih rekao da je ovaj Projekat za Vareš slamka spasa, koliko to sad možda zvučalo dodvoravajuće, ali to je jednostavno slamka spasa, zato što - svjedoci smo kroz aktivnosti koje je kompanija EM radila sa Odredom izviđača, da je to firma mladih ljudi i kad vidim vas 40, 50, da izađe a da su svi možda do 40. godine to je pokazatelj šta ta će ta firma značiti za Vareš i za mlade ljude. S druge strane, firma koju niko ne napušta što je još jedan pokazatelj njenog uspjeha. Vidi se da su radnici sretni i zadovoljni, veseli, nasmijani. Da se nešto bojim posebno, ne bojim se, koliko god se vi trudili da ulažete u ekologiju (zaštitu okoliša), vjerovatno će se pokazati neki štetni efekti, međutim kada stavimo na vagu šta će donijeti dobrog u Varešu ta firma, i šta će se desiti od negativnih posljedica, sigurno je ovo dobro na puno većoj razini.

Smatrate li da će se kvaliteta života u Varešu popraviti nakon otvaranja rudnika?

Kvaliteta života će svakako popraviti zapošljavanjem. Bit će redovna primanja, čim imaju primanja, onda će oni i feštat, ženiti se, trebat će muzika, a povući će i mnoge male obrte koji postoje a vjerovatno će biti potrebe i da se otvore novi.

Imate li neku poruku za mlade ljude?

Mlad čovjek, uvijek želi ono nešto da mu je odjednom sve u životu, i normalno da će to lakše ostvariti u Njemačkoj nego ovdje, ali ako uzmemo u obzir i ostale stvari koje čine život, poručio bih da se zapitaju da je li je samo materijalni segment najvažniji u životu ili je sve ono ostalo. Ako ste vi ovdje, a žive vam ovdje i majka i otac i braća i sestre, pa odete negdje u Njemačku, živite sami, primate taj nekakav materijalni status bolji nego što je ovdje, sve ono ostalo vam fali. Sada, je li bolje imati 1000KM platu, živjeti u Varešu pa sutra i kad se oženiš/udaš, supruga suprug isto tako ili otići u Njemačku sam živjeti za 100 eura, pa  i kad kupiš auto gore, nemaš se kome pohvaliti. Uglavnom, mlad čovjek „poleti“ za parom, ali nije u parama sve, to će oni naučiti. Eto, da malo razmisle da odvagaju, da se posvajetuju, ja razumijem da ovdje nema posla ili ko ima posla, mala su primanja, treba otići, ali ako možeš ovdje živjeti sa nekim primanjima od svoje plate i svog rada, mislim da je ovdje puno ljepši život, nego negdje na strani.

Hvala Vam na izdvojenom vremenu, nadamo se da će se ova saradnja nastaviti i ubuduće.

Hvala i Vama. I ja se iskreno nadam da ćemo i dalje sarađivati na mnogobrojim aktivnostima kao i do sada.