Intervju sa Šabanom Ibrišimovićem

Intervju sa Šabanom Ibrišimovićem, predsjednikom Udruženja "Čuvari bosanske krune Bobovac"

1.  Želim da Vam se zahvalim na Vašem izdvojenom vremenu i tome što ćete govoriti za naš blog u  sklopu projekta „Living History Project“. Za početak nam recite nešto više o sebi?

Zovem se Šaban Ibrišimović, rođen sam 1965. godine u selu Kolakovići. Oženjen sam, otac troje djece, živim u Mijakovićima. Dugogodišnji sam aktivista i predsjednik mjesne zajednice Dragovići-Mijakovići.  Dvanaest godina sam predsjednik udruženja „Čuvari bosanske krune Bobovac Vareš“, obavljao sam određene funkcije u lovačkom društvu „Zvijezda“ Vareš, postao sam zamjenik predsjednika udruženja pčelara „Polen Vareš“ gdje vodim projekat brendiranja vareškog meda, predsjednik sam i jedne političke partije na području općine Vareš, a član sam i vašeg Odbora za odnose sa lokalnom zajednicom.

2. Šta je bio Vaš prvi posao?

Moj prvi posao je bio u Energoinvestovom rudniku olova, cinka i barita. Radio sam kao stipendista na mjestu molera gdje smo farbali i pripremali postrojenja. Tada je bilo zaposleno oko 400 radnika. Nakon toga sam radio u flotaciji na pogonu 96 pumpi, zatim prešao u Rudnik željezne rude gdje sam dobio priliku da u Varaždinu završim peti stepen Rudarsko – geološko – naftne škole. Nakon završetka petog stepena prešao sam u nadzorno tehničko osoblje i obavljao sam funkciju glavnog poslovođe u rudniku na Breziku.

3. Da li je neko od članova Vaše porodice ili rodbine radio u rudniku?

Brat od moje supruge je također radio u rudniku olova, cinka i barita. 

4. Da li je u Rudniku olova, cinka i barita u tom periodu bilo zaposlenih žena?

Da. Žene su većinom bile zaposlene u flotaciji i filtraciji te u laboratoriji.

5. Kada pogledate na život nekad i sad, na području općine Vareš, možete li napraviti poređenje?

Obzirom da se radi o dva različita društvena uređenja, vrlo je teško napraviti poređenje sadašnjeg i prošlog vremena. Samim tim što sam i ja promjenio djelatnost i nisam više u rudarskom sektoru i moja gledišta su se promjenila, ali moram reći da se sjećam mnogo dobrih stvari iz perioda Jugoslavije. Danas je situacija dosta drugačija prvenstveno u ekonomskom pogledu prije svega. Nekada je mjesna zajednica Dragovići – Mijakovići imala 4 putnička vozila maksimalno, a danas svako domaćinstvo ima barem jedan automobil. Mislim da se danas manje radi, a mnogo lakše živi nego prije.

6. Kako je Vareš izgledao na vrhuncu svoje moći doba kada je radio Rudnik olova, cinka i barita?

Vareš je bio grad za primjer. U odnosu na okruženje, bio je stepenicu više u kulturnom, ekonomskom i socijalnom smislu. Većina stanovništva je radila, čak bih rekao da nezaposlenih kao da nije ni bilo. Posao je bio dostupan svima, a danas nije baš tako, nažalost.

7. Kada su Rudnik i Željezara radili, je li se polagalo dovoljno računa o zaštiti okoliša i poštivanju tadašnjih zakona te oblasti?

Kada uporedim vašu kompaniju i koliko vi poštujete i zakonsku regulativu Bosne i Hercegovine, ali i međunarodne norme te oblasti, tada se nije vodilo računa o zaštiti okoliša.

8. Da li danas postoji autobusna linija u Vašoj mjesnoj zajednici?

Danas jedino imamo školski prevoz koji finansira Ministarstvo, a radnici koji rade u Varešu ili u nekom drugom mjestu putuju vlastitim prevoznim sredstvima.

9. Koliko djece ima u mjesnoj zajednici Dragovići-Mijakovići?

U osnovnoj školi do petog razreda imamo desetero djece, viših razreda također deset, a u srednjoj školi u Varešu imamo pet đaka.

10. Imate li neku poruku za mlade ljude koji tek počinju graditi svoje karijere?

Mladim ljudima bih poručio da budu aktivni, da prate svjetske trendove u obrazovanju te da na osnovu toga biraju svoje zanimanje. Onima koji ipak žele ostati u Varešu bih preporučio da se prilagode vareškom poslovnom ambijentu te da također na taj način biraju koju će školu i fakultet upisati. Ja bih volio da ne idu odavde jer mogu i ovdje uz volju i trud uspjeti i izgraditi karijere.

Hvala Vam na Vašem izdvojenom vremenu uz nadu da će se ova saradnja i dalje nastaviti i unaprijeđivati!

Hvala vama na posjeti i prilici da govorim za „Living History Project“.