LIVING HISTORY PROJECT - NIKOLA ŠIMIĆ INTERVJU

Intervju sa Nikolom Šimićem, poduzetnikom iz Vareša.

Želim da Vam se zahvalim na Vašem izdvojenom vremenu i tome što ćete govoriti za naš Eastern Mining bilten o svom iskustvu i zaposlenju, a koji je u sklopu projekta “Living history project”. Za početak recite nam nešto više o sebi?

Ja sam Nikola Šimić, rođen u Borovici davne 1966. godine. Završio sam srednju saobraćajnu školu u Sarajevu i odmah poslije završetka škole sam dobio priliku da radim.

Šta je bio Vaš prvi posao?

Moj prvi posao je bio u Energoinvestu na poslovima referenta za saobraćaj. Tu sam radio do odlaska u vojsku. Kada sam se vratio, radio sam još nekih 6 mjeseci nakon čega me život vodi u Zagreb gdje sam dalje radio i borio se i vratio se 1988. godine. Od tada imam svoju privatnu firmu koja radi i danas.  

Šta Vam se najviše sviđalo u Vašem poslu zbog čega ste voljeli da radite?

Moj posao su bile obaveze vezane za transport – izdavanje putnih naloga, obračuni radnih sati, obračuni utroška goriva, maziva i slično. U tom periodu, glavna karakteristika Energoinvesta bila je mladost, tako da je bilo lako raditi u takvom okruženju jer mladost odlikuje dinamika i motivacija za rad.  

Da li je neko od članova Vaše porodice ili rodbine radio u rudniku?

Nije, moj otac je radio kao vozač u Autotransu, vozio je autobus za Borovicu, a dosta ljudi iz Borovice je radilo u Energoinvestu. Moja porodica se u tradiciji uvijek bavila privatnim biznisom.

Kada pogledate na život nekad i sad, na području općine Vareš, možete li napraviti poređenje?

Naravno da mogu. Taj period moje mladosti i mog odrastanja je period kada je Vareš obilovao od snage i mladosti. Navest ću samo jedan primjer koji pokazuje razliku od sadašnjeg perioda. Naime, kada sam ja bio prvi razred, nas je bilo 37 učenika u razredu, a danas, obzirom da prevozim đake, ukupno iz Borovice, Duboštice i Pogari imamo sedmoro djece od prvog razreda osnovne do  četvrtog razreda srednje škole. To je Vareš nekad i sad. 

Kako je Vareš izgledao na vrhuncu svoje moći u doba kada je radio Rudnik olova, cinka i barita?

Moć tadašnjeg Vareša  je bila u činjenici da su svi radili i da je Vareš hranio sve. Nažalost, desilo se šta se desilo, ali nadam se boljem sutra za Vareš i njegove stanovnike.  

Kada su Rudnik i Željezara radili, je li se polagalo dovoljno računa o zaštiti okoliša i poštivanju tadašnjih zakona te oblasti?

U tom dobu je preovladavao sistem u kojem glas naroda nije bio bitan. Nismo pitani nizašta, a posebno ne za ono za šta se danas polaže ogromna pažnja. O nebrizi za okolinu govori primjer vareške rijeke Stavnje koja nije bila čista tada. Dok je ona bila crvena i mutna, mi smo imali koristi, ali moja želja je da vareški čovjek dobije ponovno priliku za život, ali da ovaj put Stavnja ne bude ni crvena ni mutna.   

Imate li neku poruku za mlade ljude koji tek počinju graditi svoje karijere?

Mladi moraju i trebaju da žive svoje snove. Mladost traži modernije, novije i ne treba ih u tome sprečavati, ali trebaju da znaju da i ovdje ima perspektive i da će i ovdje vrijeme svoje pokazati jer od pamtivijeka je ovaj kraj živio od rudnog bogatstva, i dalje će.

Hvala Vam na Vašem izdvojenom vremenu uz nadu da će se ova saradnja i dalje nastaviti i unaprijeđivati!

Hvala i Vama na ukazanoj prilici. Na kraju bih se još zahvalio svima koji su dali mladim ljudima u Varešu priliku da rade i da se ostvaruju. Također bih sugerirao da pomognu ovom kraju, ovom narodu da bude kao što je nikad bilo. To govorim za Vareš, a posebno za svoju Borovicu.