Vareš i buducnost rudnika: Evropljani su nekad dolazili raditi u gradic podno Zvijezde

Evropljani su nekad dolazili raditi u gradic podno Zvijezde

Možda vecina vas koji ovo citate nikada nije bila u Varešu, ali su svi zasigurno culi za ovaj bosanski brdski gradic u kotlini rijeke Stavnje i podno planine Zvijezde. Ovo mjesto, udaljeno 45 kilometara od Sarajeva ,74 kilometara od Zenice i 85 kilometara od Tuzle od davnina je poznato po rudarstvu, jer su kopanje ruda i njihova prerada generacijama u tom mjestu bili osnovni nacin privredivanja.

Riznica bogatstva Vareš je bio najveci rudnik željezne rude na Balkanu i rasadnik kadrova iz oblasti rudarstva u citavoj Evropi. A, kada je u gradicu za koji kažu da je na kraju svih puteva poceo razvoj rudarstva? Dostupni podaci kažu da se tu kopala željezna ruda i talilo željezo još u anticko vrijeme.

Iako je o tome sacuvano malo tragova, poput ploce s natpisom „villicus procurator“ koji je oznacavao titulu nadzornika rudnika i rudarske svjetiljke, jasno je da su vec su Rimljani ovdje iskorištavali rudu i utrli put rudarstvu u tom bosanskom gradicu.

Znacajnijim otkricem ruda u 13. stoljecu pocinje i doseljavanje Dubrovcana u ovaj kraj, a kroz naredna stoljeca zahvaljujuci bogatim nalazištima doseljavali su se i Sasi iz Njemacke, Madari, Cesi, Slovenci i brojni drugi narodi, cija prezimena medu Varešacima nalazimo i danas.

U 15. stoljecu, godine, spominje se selo Duboštica kao glavno rudarsko središte ovoga kraja. Zbog rudnog bogatstva, kralj Trvrtko,ali i svi drugi vladari i oni koji su okupirali Bosnu u narednim stoljecima Vareš su smatrali pravom riznicom bogatstva što on i jeste bio.

U pocecima rudarstva radionice su bile smještene na brdu zvanom Oglavic, a potom su premještene u dolinu rijeke Stavnje. Dolaskom Osmanlija rudarstvo u Varešu oživljava i pocinje intenzivnije kopanje i topljenje željezne rude, i izradivanjem željezne robe.

Za vrijeme bosanskog upravitelja sandžak-bega Jakuba-paše Haduma u periodu od 1489.-1493.zabilježena je eksploatacija rudnih bogatstava u vareškoj okolici.

Oružje i oprema

Vareški kraj posebno je na znacaju dobio kada je postao središte proizvodnje specijalnoga oružja i opreme za potrebe Osmanskog carstva, zbog cega je Vareš postao i nahija, krajem 17. stoljeca.

Ljudi su u to vrijeme, osim oružja, kovali razne predmete kao što su peke, saceve, sjekire, noževi i slicno, a koje su posrednici prodavali diljem ondašnjega Osmanskoga Carstva.

Gašenje majdana

Vareš je rastom proizvodnje i sam rastao, a pravi preporod u privrednom smislu doživio je dolaskom Austro-Ugara. Dotadašnji majdani, cije ime se i do danas zadržalo za iskopinu bilo šljunka, bilo neke rude u BiH, zatvaraju se,a 1891. godine upaljena je prva visoka pec, što je oznacilo pocetak ekonomskog uspona Vareša.

O tome koliko je proizvodnja rasla govori podatak da je 7. oktobra 1895. godine zbog saobracajnog povezivanja željezare postavljena uskotracna željeznicka pruga Podlugovi - Vareš kojom je taj gradic „na kraju svih puteva“ povezan sa svijetom preko nešto ranije postavljenom željeznickom prugom Bosanski Brod - Sarajevo.

Druga visoka pec podignuta je 1896. i otvoreni su rudnici željezne rude u Smreci, Droškovcu i Pržicima.

Kako se rudarstvo pocetkom rada vareške željezare razvijalo, najbolje govori podatak da se 1880. godišnje iskapalo 2.305 tona rude, a dostupni podaci kažu da je 1913. godine bilo iskopano 219.131 tona, što znaci gotovo stotinu puta više nego ranije.

U 20. stoljecu osim po željeznoj rudi,Vareš postaje poznat i po sideritu, limonitu, hepatitu. U nedalekoj Veovaci je ležište olovno-cinkove rude i barita.

Više radnika, nego stanovnika

Nakon Drugog svjetskog rata kopanje rude je povecano. Tome je doprinio i razvoj tehnologije i bolje upravljanje rudnicima,kao i poboljšanje uvjeta rada. 1975. godine je iskopano oko 3 miliona tona rude. U to vrijeme vareški je rudnik snabdijevao rudom ne samo svoju željezaru nego i zenicku i one koje su tada bile u drugim republikama zajednicke države, Sisku, Jesenicama i Smederevu.

Rudnik željezne rude zapošljavao je 1.180 radnika, željezara 890, kamenolom 30, Rudnik olova, cinka i barita 120, a stotine radnika zapošljavalo je još desetine firmi cija je proizvodnja bila oslonjena na rudarstvo.

Vareš je bio grad poznat po tome što je imao više radnika, nego stanovnika, jer su oni dolazili iz okolnih mjesta.

Medutim, posljednji rat,ali i postratni period, pljackaška privatizacija i nemaran odnos države prema jednom od mjesta s najvecim rudnim bogatstvom, ucinili su danas da je Vareš na vrhu ljestvice najsiromašnijih opcina u našoj zemlji. U gradu u koji su nekad dolazili Evropljani „trbuhom za kruhom“, danas živi više nego duplo manje stanovnika nego 1991. godine.

Sunovrat rudarstva, koji je u propast za sobom povukao i brojne druge djelatnosti i uništio egzistenciju brojnih porodica, natjerali su mnoge na ekonomski egzodus. Dok brda Vareša i dalje kriju kako se pretpostavlja oko 200 miliona tona naslaga željezne rude.

Danas se nadležni u opcini Vareš ipak trude da svi putevi kao nekada vode u ovaj planinski grad. Pokrenuli su niz aktivnosti na tome, a država ima milion razloga da ih u tome podrži.